Živjele su jednom sedam kozlica i njihova majka u maloj kućici na kraju sela. Kućica je bila mala i skromna, ali kozlice su bile jako sretne u njoj. Majka je uvijek bila tu da se brine za njih i da im pruži sigurnost. Kozlice su voljele kada bi majka pripremila njihove omiljene obroke i kada bi zajedno igrale i zabavljale se.
Jednog dana, kada je majka bila u šumi da bi nabavila hranu, na vrata kućice pokucao je veliki zli vuk. Kozlice su se uplašile kada su čule njegove glasne batove na vratima i sakrile su se u kućici. Vuk je pokucao na vrata i rekao: “Otvorite vrata, draga djeco, to sam ja, vaša majka. Donijela sam vam nešto slatko da pojedete.”
Ali kozlice su znale da to nije njihova majka. One su bile jako pametne i nisu htjele da ih prevari. Rekle su vuku da neće otvoriti vrata i pitale su ga tko je on. Vuk je odgovorio: “Ja sam vaš prijatelj i želim vam pomoći. Otvorite mi vrata, molim vas.”

Ali kozlice nisu bile naivne i nisu mu povjerovale. Nisu otvorile vrata iako je vuk pokušao sve moguće trikove kako bi ih prevario. Vuk je tada otišao, ali nije se predavao. Odlučio se vratiti kasnije, kada će kozlice biti same.
Kada se majka vratila, kozlice su joj ispričale što se dogodilo. Majka je bila jako zabrinuta i odlučila je podučiti svoje kćeri kako da se zaštite od vuka. Rekla im je da ne otvaraju vrata nikome dok ona nije doma i da uvijek budu oprezne.
Sljedećeg dana, kada je majka otišla u šumu, vuk se vratio i pokucao na vrata. Ali kozlice su bile pametne i nisu mu otvorile vrata. Vuk je tada pokušao ući kroz dimnjak, ali kozlice su se sjatile oko dimnjaka i zapele svojim rogovima u mreži koju je majka postavila kako bi ih zaštitila.
Vuk je razljutio se i otišao u obližnju šumu kako bi se smirio. Tamo se sreo s lisicom koja mu je ponudila savjet kako da se domogne kozlića. Rekla mu je da se preobuče u svjetliju kožu kako bi se predstavio kao majka kozlića i tako ih prevario. Vuk je poslušao njezin savjet i otišao do kuće kozlića.
Kad su kozlići čuli lupkanje na vratima, upitali su tko je. Vuk je promijenio svoj glas i odgovorio: “Ja sam vaša majka. Donijela sam vam hranu i darove.” Ali kozlići nisu bili uvjereni da je to njihova majka, jer su primijetili da glas zvuči drugačije, pa su tražili da vuk pokaže svoje šape. Vuk je u panici počeo vrištati, što je probudilo pravu majku kozlića koja je brzo stigla kući i odagnala vuka.
Kozlići su bili sretni što su preživjeli vukov pokušaj da ih pojede, a vuk se vratio u šumu ponižen i praznih šapa.
Od tada su kozlići bili oprezniji i nisu otvarali vrata nikome dok nisu bili sigurni tko je na drugoj strani.
Pouka ove priče je da treba biti oprezan s kime se otvaraju vrata i da uvijek treba biti na oprezu kada se susretnemo s nepoznatim ljudima ili životinjama.
KRACE VERZIJA PRICE:
Davno, u maloj kućici na kraju sela, živjelo je sedam kozlica i njihova majka. Kozlice su bile vrlo sretne u svojoj kućici, ali jednog dana, dok je majka bila u šumi, na njihova vrata pokucao je veliki zli vuk.
Vuk je želio ući u kućicu kako bi se najeo, ali kozlice su ga se bojale i nisu mu željele otvoriti vrata. Vuk je otišao i planirao se vratiti kasnije, kada bi kozlice bile same.
Kada se majka vratila, kozlice su joj ispričale što se dogodilo. Majka je bila jako zabrinuta i odlučila je podučiti svoje kćeri kako da se zaštite od vuka. Rekla im je da ne otvaraju vrata nikome dok ona nije doma i da uvijek budu oprezne.
Sljedećeg dana, kada je majka otišla u šumu, vuk se vratio i pokucao na vrata. Ali kozlice su bile pametne i nisu mu otvorile vrata. Vuk je tada pokušao ući kroz dimnjak, ali kozlice su se sjatile oko dimnjaka i zapele svojim rogovima u mreži koju je majka postavila kako bi ih zaštitila.
Kada se majka vratila kući, zatekla je sedam kozlica kako skaču od sreće jer su uspjele prevariti vuka i sačuvati svoju kuću. Od tog dana, vuk se nikada više nije pojavio, a kozlice su znale da su jedna drugoj najveća podrška.
Kozlice su naučile važnu lekciju o hrabrosti, mudrosti i važnosti zajedništva. Iako su bile male i slabe, uspjele su zaštititi svoj dom od velikog zlog vuka, a to je bilo moguće samo zato što su se međusobno podržavale i bile složne.
Add Comment